Govorili su mi da duhovi ne postoje. Da su to izmišljotine za malu djecu. Vjerovala sam, ali više nisam sigurna. One mračne siluete, ne možeš ih izbjeći, ne pričaju, ne hodaju, ne jedu. Promatraju te, sanjare u tvojoj glavi. Oblak plavog dima obavio se oko svih tih prikaza. Ne možeš im pristupiti. Čudna tjeskoba i nesigurnost te obavija dok ti šapću u uho. Ne čuješ ništa, ali ipak osjećaš da su tu, stavljaju ti ruku na rame, osjećaš njihov hladni dah, nesigurnost. Pjesma duhova lebdi iznad nas. Nježni zvukovi, koji nose žar i njihove nečujne pjesme, nečujni tonovi, tihi, ali glasno odzvanjaju u tvojoj glavi, čuješ ih i opčinjaju te svojom ljepotom, kao da je sve postalo lako i jednostavno, mogao bi odletjeti...Oni su svugdje, izlaze iz tamnog ždrijela prošlosti, koja ih je gotovo gladno i pohlepno progutala i vraćaju se u našu sadašnjost. Prate nas. Svaki naš korak, nježno nas miluju po licu svojim dugim blijedunjavim prstima...
Što god mi napravili, oni će uvijek biti tu. Njih se ne može otjerati pokretom ruke ili riječima. Oni će uvijek biti tu.
20.01.2007. | 18:23 | 7 K | P | # | ^
